Rijeka TRANSVERSAL Ljubljana

Opis razstave

Transverzala Rijeka-Ljubljana/Bezgranični prijelaz
Transverzala je pravac koji prekida dvije paralelne linije na istoj plohi. Simbolizam granice koja dijeli Hrvatsku i Sloveniju time je implicitno “ukodiran” u naslov ovog “eventa” kojim smo odlučili poduzeti “transverzalnu transgresiju” u ovo vrijeme pandem(on)ije kada se svaki impuls duha iščitava kao prijestup prema vladjućim strukturama, čija autokrativnost progresira kroz sve vehementnija ispoljavanja.
Platforma “Rijeka Underground” se iz stana/galerije u centru grada, za ovu priliku, prelocirala u obiteljsku kuću, u mjestu Šapjane. Nakon “Scorpio rising”, nas četvoro iz užeg tima, nastavljamo misiju “Transverzalom”, kako bi nanovo ukazali na snažne potencijale koji prirodno tinjaju na ovim prostorima, iako ih politika i mediji pokušavaju para(le)lizirati i zadržati im tkivo u stalnoj nepovezanosti. Gledamo kako se svijet pretvara u koncentracioni logor. Koliko vidimo, dozvoljeno je paralelno kretanje, ali ne i prožimanje/presijecanje. Gledamo se kao iz vlakova na suprotnim kolosjecima, a svi se vozimo, kao u “dobra stara vremena” i bez vozne i bez zemljopisne karte, pa ipak, ne u nepoznato, već u vrlo izgledno i zastrašujuće poznato.
U staroj obiteljskoj kući, koji kilometar udaljenoj od graničnog prijelaza Hrvatska -Slovenija, gdje je kamin, ostava i barem stoljeće stari namještaj, upravo tu fiksiramo prvu kotu Bezgraničnog prijelaza, Antidržave svakoj državi, na duhovnim meridijanima prašuma carinika Rousseaua i paralelama Idealne palače poštara Chevala.
Expose
S počecima punka, novog vala, industrial rocka, noise rocka, „novog rocka“ u nas - u Sloveniji i u Hrvatskoj – na prijelazu iz 70-ih u 80-te, razvila se veoma živa i kreativna komunikacija između Rijeke, Šapjana, Ilirske Bistrice (MKNŽ, Sokolski Dom,“Hram“...), Prema (Premski Grad ), Pivke ( Hiša kulture ), Ljubljane. Između „visoke“ kulture i supkultunih dešavanja došlo je do intenzivnog prožimanja, do „interferencije“ i do brisanja/ transgresije neodrživih „granica“, ne samo na glazbenom polju djelovanja već i kod cijele plejade vizualnih, medijskih i multimedijalnih umjetnika i umjetnica, tako da se već sredinom 80-ih u Rijeci ( na dugovječnoj izložbenoj manifestaciji Biennale mladih umjetnika Jugoslavije ) predstavila i slovenska skupina „IRWIN“ ( s projektom „Was ist Kunst“ ), a do kraja 80-ih i skupina „Veš Slikar Svoj Dolg“ ( Alen Ožbolt / Janez Jordan ), na 15.BM, kao i niz slovenskih slikara i skulptora, koji su i kroz „ratne 90-te“, usprkos raspadu SFRJ, osamostaljenju „republika“ u države i jačanju „meje“, granice, održali određenu artističku komunikaciju i suradnju „prekograničnu“ s Rijekom, riječkom umjetničkom scenom 90-ih.
Na ovoj „site – specific“ izložbi u Šapjanama potkraj po drugi put „polu-lockdownizirane“, „pandemijske“ 2020-te godine, u otežanim ( da ne kažemo – onemogućenim ) uvjetima „normalnog“ kratanja i su-djelovanja ( fizičkog, „kompletnog“ ) u prekograničnim Art – projektima i „eventima“, odlučili smo predstaviti neke od njih barem putem „poštanski“ ( radovi A. Ožbolta ) odnasno „novomedijski“, putem videa, „neta“, printeva i slično prenesenih i, u neku „ruku“, konceptualno osmišljenih autorskih djela ( radovi Aleksija Kobala i Romana Uranjeka ). U koncipiranju i postavljanju cijele izložbe te u prezentaciji projekta sudjeluju i sami inicijatori izložbe: kao „domaćim“ i sudionik izložbe hrvatski slikar i arhitekt Igor Rukavina, do njega slikar, grafičar, strip-autor i profesor ( APURI ) Damir Stojnić, te kustos i , s tom dvojicom, koautor, „dizajner“ ambijentalnog, Site – Specific postava / uređenja sveukupne „ne-galerijske“ izložbe u inače stambenom i poslovnom prostoru ( s više prostorija, naravno ) Rukavinine šapjanske „Art - rezidencije“ – Branko Cerovac ( filozof, povjesničar umjetnosti; autor ovog predgovora, u koautorstvu s Damirom Stojnićem ).
Naša „underground“ koncepcija postava ne dopušta totalno čišćenje životnog, radnog, stambenog prostora od sve zatečene, ma koliko „neumjetničke“ infra-i superstrukture ( predmetne i znakovne, psiho-somatske, socijalne ... ); ne težimo ka proizvodnji simulakra galerijskog prostora u oštroj „self-isolation“ od inače- „normalnog“ egzistencijalnog ambijenta, nastanjenog raznovrsnom mobilijom, tehničkom opremom, dekorativnim i memorabilijskim detaljima i znacima normalne, štoviše - „staro-normalne“, čak „staromodne“, „old-fashion“, „retro-„, „vintage“, pa i „camp“, „Kitsch“ – egzistencije. Naime, pod pritiskom brutalnog, nimalo estetskog „COVID – iziranog“ i „socijalno-distanciranog“ poretka vrijednosti, upravo „starinska“, „antikvarna“ Normalnost djeluje – začudno, čak „umjetnički“, cum grano salis, jasno. Tragovi, „znakovi pokraj puta“, ostaci, relikvije, relikti „života“, neki radikalizam „prošlosti“ u opoziciji, buntu prema „New World Order“ – postavu Novog Svijeta,navodno medicinski superiornog, dezinficiranog i uniformno – sintetiziranog „Brew New World“-a ( Zamjatin/ Huxley/ Houellebecq ), izazivaju osebujan šok, neki novi „Verfrendungs Efekt“ ( B.Brecht ), na što nam, držimo, također valja obratiti određenu pozornost. Ta i u institucionalnim muzejsko – galerijskim zdanjima svakako je zanimljivo kopati po „skrovitim“, skladišnim, podrumskim prostorijama, po pošti,neraspakiranim paketima, nabacanim ili posloženim pošiljkama, po hemeroteci, press-clipingu, po dekoraciji ureda, ne samo po službeno dopuštenim izložbama niti po kodificiranom „stalnom postavu“ kao eksponatu.
Tek estetska, Art – intencija, na Art usmjerena percepcija tu je da razluči, diferencira, kritički prosudi/presudi što je od zatečenih / izloženih predmeta dostojno statusa Arte – fakta, a što nije „eksponat“ izložbe već puki „artificijelni“ ingredijent suvremenog života i rada u danoj društvenoj sredini ( kulturi ).
U svih autora odnosno radova koji sudjeluju na ovoj izložbi prisutno je, prezentno ( implicite / eksplicite ) i retroavangardističko nasljeđe ( svijest o baštini, ugrađenosti „prošlosti“ u modernu i „novu“ umjetničku praksu ) i dugotrajno preispitivanje vlastitih „privatnih mitologija“, artističke poetičke i metodologijske karme i dharme, čiji počeci, „korijeni“ sežu duboko u neki tamo davni „stari režim“. Čija geneza se bazira na iskustvu prijelaza međe prošlog i ovog trenutka. Obilježenog suočenjem s „pandem/on/ijom“ čiju sliku novi režim/-i nastoje svesti na kičerski „Coronavirus“ – imaginarij i njegove stalne „mutacije“.
Umjetničko i egzistencijalno suočavanje s njom odnosno „subverzija“ te „fatalne“ situacije inicijalni je motiv ovog „rubnog“, „graničnog“ izložbenog projekta.
Branko Cerovac / Damir Stojnić